Križ i uskrsnuće u radu

ladmin Vijesti, Vjera u praksi

I u Nazaretu i na Kalvariji, Kristov rad (i naš dok smo god sjedinjeni s njim) otkupljuje i posvećuje.” Novi članak iz serije „Posvećivanje rada”.

Bog je sv. Josemariji dao prosvjetljenje da shvati duboki smisao rada u životu kršćana, pozvanih da se usred svijeta poistovjete s Kristom. Vidio je Isusove godine u Nazaretu ispunjene smislom. U Kristovim je rukama „profesionalno zanimanje, slično onom koje imaju milijuni ljudi diljem svijeta, bilo pretvoreno u božansko poslanje. Postalo je dio našeg otkupljenja, put do spasenja.“(1)

Osviještenost da kršćanin krštenjem postaje dijete Božje i da sudjeluje u Kristovom svećenstvu, dovelo je sv. Josemariju do toga da Isusa vidi kao model našeg profesionalnog rada: živi model koji se mora oblikovati u nama, ne samo primjer koji bi trebali oponašati. Više od toga da radi poput Krista, kršćanin je pozvan da radi u Kristu, intimno sjedinjen s njim.

Radi toga želimo pozorno razmatrati Isusov rad u Nazaretu. Površan pogled nije dovoljan. Trebamo razmotriti kako je njegov svakodnevni napor povezan s predajom njegova života na križu i njegovim uskrsnućem i uzašašćem. Samo ćemo na taj način biti u mogućnosti otkriti da njegov posao – i naš dok smo god sjedinjeni s njim – otkupljuje i posvećuje.


U Nazaretu i na Kalvariji

Stvoreni smo kako bi voljeli Boga, a tu ljubav izražavamo ispunjavajući božansku volju, poslušnošću sinova i kćeri. Naši prvi roditelji bili su neposlušni i kroz njihovu neposlušnost u svijet su ušli patnja i smrt. Sin Božji je preuzeo našu prirodu kako bi nadoknadio štetu grijeha, u svojoj vlastitoj ljudskoj volji u potpunosti poslušan Božjoj volji. Kako su po neposlušnosti jednog čovjeka mnogi postali grješnici, tako će poslušnošću jednog čovjeka mnogi postati pravednici.(2)

Žrtva Kalvarije je vrhunac Kristove poslušnosti Ocu: postao je poslušan do smrti, čak smrti na križu.(3) Slobodno prihvaćajući patnju i smrt, koji su u potpunoj suprotnosti s našim prirodnim instinktima, na najviši je način pokazao da nije došao vršiti svoju volju, već volju onoga koji ga je poslao. (4) Prepuštanje našeg Gospodina muci i smrti na križu nije izolirani čin poslušnosti iz ljubavi; prije je najviši izraz potpune i apsolutne poslušnosti koja je bila prisutna kroz njegov cijeli život, izražena na razne načine: Gospodine, došao sam vršiti tvoju volju, O Bože. (5)

U dobi od dvanaest godina, kada su ga Marija i Josip pronašli među doktorima u Hramu nakon što su ga tražili tri dana, Isus im je rekao: Niste li znali da mi je biti po Očevu poslu? (6) Evanđelje nam ne kaže ništa više o njegovu skrivenom životu, osim da je bio poslušan Josipu i Mariji, bio im je poslušan (7) i da je radio: bio je stolar. (8)

Bez obzira na to, Isusove riječi u Hramu osvjetljuju godine provedene u Nazaretu. Kroz njih je jasno da kad je poslušan svojim roditeljima i kad je radio da je bio po Očevu poslu, ispunjavao božanstvenu volju. I samim ostajanjem u Hramu prihvatio je tri dana patnje (tri, kao u Uskrsnom trodnevlju) znajući da ga traže roditelji obuzeti tugom koju im je uzrokovao, tako je prihvatio poteškoće koje su došle ispunjavajući svoje dužnosti u poslu i u svakodnevnom životu.

Njegova poslušnost u Nazaretu nije bila manja poslušnost, već isto unutarnje raspolaganje koja ga je vodilo do toga da preda svoj život na Kalvariji. Bila je to poslušnost dana cijelim njegovim srcem, u potpunosti poistovjećena s božanstvenom voljom u svakom trenutku. Na Kalvariji je to bilo prikazano prolijevanjem njegove krvi, u Nazaretu, predavanjem sebe dan po dan, kap po kap, u poslu kao obrtnik proizvodeći poljoprivredno oruđe i namještaj za kućanstvo.

„Bio je stolar, sin Marijin. I bio je Bog; postizao je otkupljenje čovječanstva i sebi privlačio sve stvari.“ (9) Otkupljujuća vrijednost Isusova života u Nazaretu ne može se razumjeti ako ju odvojimo od križa – ako netko ne uspije razumjeti da je u svom svakodnevnom radu savršeno ispunio volju svog Oca, iz ljubavi, spreman biti potpuno poslušan u Muci. (10)

Stoga, kada je došao uzvišeni trenutak žrtve na Kalvariji, naš je Gospodin ponudio cijeli svoj život, uključujući i svoj posao u Nazaretu. Križ je „zadnji kamen“ njegove poslušnosti, kao vanjski kamen svoda katedrale koji svojom „težinom“ na mjestu drži ostalo kamenje. Tako ispunjenje božanske volje u Isusovom običnom životu ima svu moć poslušnosti Križa. U isto vrijeme u njemu doživljava svoj vrhunac i kroz njega je Isusov život u Nazaretu podignut Ocu u otkupljujućoj žrtvi za cijelo čovječanstvo.


Ispunjavanje naših dužnosti

Ako bilo koji čovjek dođe poslije mene, neka samog sebe zanijeka i svakodnevno nosi svoj križ i mene slijedi. (11) Slijediti Krista u svojem svakodnevnom poslu znači u njemu ispuniti božansku volju istom poslušnošću kao Krist: usque as mortem (12), pa i do smrti. To ne znači samo da bi kršćanin trebao biti spreman umrijeti prije negoli griješiti. Cilj je puno viši: u svakom trenutku trebamo težiti smrti naše vlastite volje, odričući se svega osobnog, kako bi Božju volju učinili svojom voljom.

Isus u svojoj ljudskoj volji ima dobre i čestite sklonosti naše prirode i nudi ih Ocu u Maslinskom vrtu kada moli: ne moja volja, nego tvoja, neka bude. (13) U nama, naša vlastita volja uključuje sebičnost, poremećenu ljubav prema sebi. Naš Gospodin nije u sebi nosio taj poremećaj, već ga je uzeo na svoj Križ kako bi nas spasio. Sada, njegovom milošću, možemo Bogu ponuditi borbu protiv sebičnosti za ljubav. Kako bismo postali izjednačeni s božanskom voljom, svaki od nas mora doći do točke u kojoj sa sv. Pavlom može reći: Bio sam razapet s Kristom. (14)

„Moramo predati sebe u svakom pogledu, moramo sa zanijekati u svemu: žrtva mora biti uništenje.“ (15) Nije pitanje u odricanju od plemenitih ideala i ambicija, već u tome da ih uvijek usmjeravamo prema ispunjenju Božje volje. On želi da talenti koje nam je dao donesu rezultate. Poslušnost i žrtva naše volje u poslu znači koristiti naše talente za Božju slavu i služenje drugima, ne za naše hvalisanje i osobne interese.

Kako Bog želi da koristimo svoje talente? Što moramo učiniti kako bi ispunili njegovu volju u našem poslu? Na ovo se pitanje može kratko odgovoriti ako dobro razumijemo sve što je implicirano u odgovoru: Bog želi da ispunimo svoju dužnost. „Doista želite biti sveti? Izvršavajte male dužnosti svakog trenutka: radite što trebate i koncentrirajte se na ono što radite.“ (16)

Božja volja se manifestira kroz dužnosti u svakodnevnom životu. Ispunjenje dužnosti po svojoj prirodi zahtijeva podlaganje naše volje onome što treba biti napravljeno, od toga se sastoji poslušnost djeteta Božjeg. Znači odbaciti naše prioritete i sklonosti i preuzeti ono što Bog želi kao najvišu normu – da ispunimo svoje dužnosti.

Koje su naše dužnosti? Rad sam po sebi je dužnost naznačena od Boga od početka i posljedično je lijenost prva fronta na kojoj se trebamo boriti. Zatim dolazi osnovna dužnost koja se kristalizira za svaku osobu u specifičnim dužnostima profesije koju je izabrala – u skladu s nečijim profesionalnim zanimanjem, koje čini dio božanskog zanimanja. (17) Među njima su dužnosti profesionalne etike, temelj kršćanskog života i druge koje proizlaze iz osobnih okolnosti.

Ispunjavanje tih dužnosti dio je Božje volje, s obzirom da je stvorio ljudska bića da kroz svoj rad usavrše svijet (18) što, kod običnih vjernika, uključuje izvršavanje zemaljskih aktivnosti što savršenije mogu u skladu s važećim zakonima i za dobro pojedinaca, obitelji i društva. To je dobro koje je otkriveno razumom i, na sigurniji i potpuniji način, razumom osvijetljenim živom vjerom, vjerom koja radi kroz ljubav. (19) Povremeno može zahtijevati heroizam, kao što sigurno zahtijeva prilikom nepokolebljivog ispunjavanja Božje volje u malim stvarima svakog dana. Bog nagrađuje heroizam božanskim obilježjem mira i radosti: na zemlji mir među ljudima s kojima je zadovoljan; (20) Gospodinova pravila su ispravna, razveseljavaju srce. (21)

Kršćanski ideal ispunjavanja dužnosti nije isti kao kod savjesnih osoba koje strogo izvršavaju svoje pravne obveze. Dijete Božje ima mnogo širi i dublji koncept dužnosti, promatrajući samu ljubav kao prvu dužnost, prvu zapovijed Božje volje. Stoga bi trebali pokušavati ispuniti svoje profesionalne dužnosti iz ljubavi i s ljubavlju; trebamo se trsiti u tim dužnostima biti što darežljiviji možemo, znajući da je Krist dao svoj život za nas, bez da mislimo da idemo predaleko. S obzirom da je ljubav, milosrđe djece Božje, suština svetosti, možemo razumjeti zašto je sv. Josemarija rekao da se svetost svodi na ispunjavanje „dužnosti svakog trenutka.“


Vrijednost napora i umora

„Rad sam po sebi nije kazna ili prokletstvo: oni koji o njemu tako govore ne poznaju dobro Sveto pismo. (22) Bog je stvorio čovjeka da obrađuje zemlju i brine o njoj (23) i tek nakon što su naši prvi roditelji sagriješili je rekao: u znoju lica svoga jesti ćeš kruh svoj. (24) Kazna za grijeh je umor koji prati rad, ne rad sam po sebi, a božanska ga je mudrost pretvorila u sredstvo otkupljenja. Preuzeti posao za nas je dio poslušnosti Božjoj volji, otkupljujuća poslušnost u svakodnevnom ispunjavanju dužnosti. „S potpuno laičkim mentalitetom uvježbavate svećenički duh nudeći Bogu svoj posao, svoj odmor, radosti i teškoće svakog dana, uništenje svojih tijela izmorenih naporom stalnog služenja. Sve je to životna žrtva, sveta i prihvatljiva Bogu, koji je vaše duhovno obožavanje.“ (25)

Kršćanin ne umanjuje žrtvu uključenu u posao. Pokušavamo ne razljutiti se radi potrebnog napora, ne napustiti dužnost radi dosade ili prezasićenosti. U teškoćama vidimo Kristov križ koji daje otkupljujuće značenje našem zamoru, Križ koji „traži ramena koja će ga nositi.“ (26) Osnivač Opusa Dei daje nam dobro isproban savjet: „Prije no što počnete s radom, stavite raspelo na svoj stol ili kraj alata. S vremena na vrijeme ga pogledajte … Kada vam dopuže zasićenje, oči će vam otići prema Isusu i pronaći ćete novu snagu za nastavak svoje zadaće.“(27)

Božji sin ili kćer ne bi trebali biti obeshrabreni neuspjehom, niti usmjeriti sve svoje nade i zadovoljstvo na ljudski uspjeh. Iskupljujuća vrijednost posla ne ovisi o zemaljskom uspjehu, već o ispunjenju Božje volje s ljubavlju. Ne smijemo zaboraviti da je Isus u Nazaretu ispunjavao božansku volju aktivno radeći, dok je na Križu patnjom dovršio svoju poslušnost. Uzvišeni trenutak onoga ne moja volja, tvoja neka bude (28) nije se sastojao u postizanju ovog ili onog ljudskog projekta, već u patnji do smrti, potpuno predan Očevoj volji. (29) Stoga trebamo razumjeti da su-otkupljujemo s Kristom, ne toliko kroz stvari koje radimo – naše poslove i inicijative – koliko kroz stvari u kojima patimo, kada Bog dopušta da ugodan jaram i lagan teret (30) Križa postanu očiti.

Sv. Josemarija nas uči lekciju o svetosti riječima koje opisuju njegovo iskustvo: „Nemojte zaboraviti da biti s Isusom znači da ćemo najvjerojatnije naići na njegov Križ. Kada se prepustimo Božjim rukama, često nam dopušta da iznutra i izvana okusimo tugu, usamljenost, suprotstavljanje, klevete, poruge, ismijavanje. To je zato što nas želi oblikovati po svojoj slici i onome što mu se sviđa. Tolerira čak i da nas smatraju luđacima i budalama. To je vrijeme u kojem trebamo voljeti pasivno mrtvljenje … Kada prolazimo periode pasivnog pročišćavanja, koje nam je bolno i teško podnošljivo, periode kada prolijevamo slatke i gorke suze, koje se trudimo sakriti, osjećat ćemo potrebu ući u svaku od njegovih Najsvetijih Rana: da budemo očišćeni i ojačani, razveseljeni njegovom otkupljujućom Krvi. Otići ćemo tamo kao golubice koje su, po riječima Pisma, našle zaklon od oluje u pukotinama stijena. Krijemo se u tom skloništu kako bi pronašli Kristovu intimnost. Razgovor s njim nam je ugodan, a bodrenje njegovo umirujuće.“ (31)

Svjetlo uskrsnuća

Nakon pisanja poslanice Filipljanima u kojoj kaže da je Krist sebe učinio poslušnim do smrti, i to smrti na križu (32) sv. Pavao nastavlja: stoga ga je Bog visoko uzdignuo. (33) Uzvišenje našeg Gospodina, njegovo uskrsnuće i uznesenje na nebo gdje sjedi s desna Bogu (34), su neodvojivi od njegove poslušnosti na Križu i zajedno bacaju žarko svjetlo na Isusov posao u Nazaretu i naš svakodnevni zamor.

Isusov život u Nazaretu je ljudski i božanski: život Sina Božjega koji je postao čovjekom. Iako njegov život postaje slavan i besmrtan tek nakon uskrsnuća, već u Preobraženju na trenutak pokazuje skrivenu slavu koja je bila u njemu sve godina provedene u Josipovoj radionici. Osoba koju vidimo da radi kao stolar, ispunjavajući svoju dužnost u znoju i umoru je Sin Božji koji je postao čovjekom, pun milosti i istine (35), koji u svojem svetom Čovještvu živi nov, natprirodni život: život prema Svetom Duhu. Onaj kojeg vidimo samog sebe podlaže zahtjevima posla, sluša autoritete u obitelji i u društvu, kao da se podlaže božanskoj volji, je isti onaj kojeg vidimo da uzlazi na nebo s moći i veličanstvom kao Kralj i Gospodar svemira. Njegovo uskrsnuće i uzašašće nam omogućuju da razmatramo kako posao, poslušnost i umor Nazareta, iako zahtjevna žrtva, nisu nikako tamni i tužni. Prije su blistavi i pobjedonosni, poput novog stvaranja.

Isto kako je Krist uzdignut od mrtvih slavom Oca i mi hodamo obnovljenim životom. (36) I mi možemo usred naših svakodnevnih zanimanja živjeti „u nebu na zemlji“, „pobožanstvenjeni“ (37), jer nas je Bog, i kada smo bili mrtvi u našim prijestupima oživio zajedno s Kristom (spašen si milošću) i uzdigao nas s njim, te nas posjeo s njim u nebeskim mjestima u Kristu Isusu. (38) Bog je uzvisio sveto Čovještvo Krista radi njegove poslušnosti, kako bi mi mogli živjeti ovaj novi život, vođeni Božjom Ljubavlju, a umirući poremećenom sebi – ljubav. Ako ste bili uzdignuti s Kristom, tražite stvari koje su iznad, gdje je Krist, koji sjedi s desne Bogu. Usmjerite svoje misli na stvari koje su iznad, ne na stvari na zemlji. Jer ste umrli i vaš život je s Kristom skriven u Bogu. (39)

Ako u svom poslu, bez obzira koliko košta, ispunjavamo božansku volju s ljubavlju, Bog će nas uzdignuti s Kristom. Čak nam i sad daje zalog slave kroz dar Duha Svetoga. (40) Naš posao zahvaljujući Posredniku postaje svet, mi se posvećujemo i svijet se počinje obnavljati. „Zahvaljujući svjetlu koje kroz nas prodire radi Kristova uskrsnuća, u poslu uvijek pronalazimo plamičak novog života, novog dobra, kao da se radi o najavi ‘novih nebesa i nove zemlje’ u kojoj čovjek i svijet sudjeluju upravo kroz zamor koji ide uz posao … Križ kojeg ovaj zamor stvara otkriva nov dobar izvor u samom radu.“ (41)

Zajedno s poslušnošću Križa i veseljem uskrsnuća – novog natprirodnog života – u ispunjenju, s ljubavlju, uz Božju volju u našem poslu, također mora biti pokazana pobjeda uznesenja. Primili smo svijet u nasljedstvo kako bi Božju volju pretvorili u stvarnost u svim zemaljskim stvarima. Jer sve su stvari vaše i vi ste Kristovi, a Krist je Božji. (42)

To je smisao otkupljujuće ljubavi djece Božje u cijelom njihovom radu. „Obavljajte svoje profesionalne dužnosti iz ljubavi. Sve činite iz ljubavi i (upravo zato što ste zaljubljeni, iako možete okusiti gorčinu nerazumijevanja, nepravde, nezahvalnosti i čak neuspjeha u očima ljudi) vidjet ćete rezultat u čudima koja proizlaze iz vašeg posla – bogato izobilje voća, obećanje vječnosti!“ (43)


U jedinstvu s Misnom Žrtvom

Žrtva našeg Gospodina na Križu, njegovo uskrsnuće i uzašašće, čine jedinstvo pashalnog otajstva, prolaz iz vremena u vječnost. Njegov je posao u Nazaretu otkupljenje i posvećenje zbog njegovog jedinstva s tim otajstvom.

Stvarnost se reflektira u životima djece Božje zahvaljujući Svetoj misi, koja „ostvaruje ne samo otajstvo Spasiteljeve muke i smrti, već i otajstvo uskrsnuća.“ (44) „Ova je žrtva toliko odlučujuća za spasenje ljudske rase da ju je Isus Krist ponudio i vratio se Ocu tek nakon što nam je ostavio sredstva da ju dijelimo kao da smo tamo bili prisutni.“ (45)

Zahvaljujući Misi, možemo prožeti svoj posao duhom poslušnosti do smrti, novim životom uskrsnuća i vlašću koju imamo nad svim stvarima kao rezultat Kristova uznesenja kao Gospodara neba i zemlje. Ne samo da na misi predajemo svoj posao, već svoj posao, takav kakav je, možemo pretvoriti u „Misu“. „Svi se ljudski poslovi rade kao na oltaru i svaki od vas, u jedinstvu s kontemplativnim dušama kroz dan, na neki način izgovara „svoju Misu“, do kraja naših života.“ (46) Stoga smo mi kroz posao drugi Krist, sam Krist.“(47)
Javier Lopez


Fusnote:

Bilješke[1] Sv. Josemaría, Razgovori, 55.
[2] Rim 5:19.
[3] Fil 2:8.
[4] Jon 6:38; Lk 22:42.
[5] Heb 10:7; Ps 40[39]:8-9.
[6] Lk 2:49.
[7] Lk 2:51.
[8] Mk 6:3. Mt 13:55.
[9] Sv. Josemaría, Susret s Kristom, 14 (Mk 6:3, Jon 12:32).
[10] Mk 10:33-34; Lk 12:49-50.
[11] Lk 9:23.
[12] Fil 2:8.
[13] Lk 22:42.
[14] Gal 2:20.
[15] Sv. Josemaría, Put, 186.
[16] Ibid., 815.
[17] „Raditi iz ljubavi” u seriji članaka „Posvećivanje rada“
[18] Katekizam Katoličke Crkve, 302.
[19] Gal 5:6.
[20] Lk 2:14.
[21] Ps 19[18]:9.
[22] Susret s Kristom, 47.
[23] Post 2:15.
[24] Post 3:19.
[25] Sv. Josemaría, Pismo 6. svibnja 1945., 27 (Rim 12:1); citirano u Ernst Burkhart i Javier López, Vida Cotidiana y santidad en la enseñanza de san Josemaría, vol. III, Rialp, Madrid 2013, str. 109.
[26] Sv. Josemaría, Put, 277.
[27] Sv. Josemaría, Križni put, XI postaja, točka 5.
[28] Lk 22:42.
[29] Lk 23:46; Mt 27:46.
[30] Mt 11:30.
[31] Sv. Josemaría, Prijatelji Božji, 301-302 (Pjesma 2:14).
[32] Fil 2:8.
[33] Fil 2:9.
[34] 1 Pet 3:22; Mt 26:64; Heb 1:13; 10:12.
[35] Jon 1:14.
[36] Rim 6:4.
[37] Susret s Kristom, br. 8.
[38] Ef 2:5-6.
[39] Kol 3:1-3.
[40] 2 Kor 1:22; 5:5; Ef 1:14.
[41] Ivan Pavao II, Enciklika Laborem exercens (14. rujna 1981.), 27 (2 Pet 3:13, Otk 21:1)
[42] 1 Kor 3:22-23.
[43] St. Josemaría, Prijatelji Božji, 68.
[44] Ivan Pavao II, Enciklika Ecclesia de Eucharistia (17. travnja 2003.), 14.
[45] Ibid., 11.
[46] Sv. Josemaría, bilješke s razmatranja, 19. ožujka 1968; citirane u: Biskup Javier Echevarría, Pastoralno pismo, 1. studenog 2009.
[47] Sv. Josemaría, Susret s Kristom, 106.

Preuzeto sa: Opus Dei hr