Kršćansko poimanje seksualnosti

ladmin Vijesti, Vjera u praksi

U današnje se vrijeme može uvidjeti kako postoji velika otvorenost i nedovoljno kritički pristup seksualnosti. Dok se donedavno o ljudskoj spolnosti gotovo uopće nije raspravljalo, danas su najtiražniji časopisi, najtraženije knjige, najslušanije i najgledanije radio i TV emisije, a posebno internetski portali upravo oni koji govore o tome. Nažalost, pristup seksualnosti koji nude sredstva društvenog priopćivanja najčešće je jednostran, sveden na puku erotiku i pornografiju. Ljudska seksualnost je puno šire područje koje zahtijeva da ga se dostatno obradi iz svih mogućih perspektiva: biološke, psihološke, medicinske, sociološke, religiozne, pravne, etičke…
Jedna od najizraženijih značajki našeg društva po pitanju seksualnosti jest težnja da se ona živi potpuno slobodno i nesputano. Iako je najstarijeg zanata na svijetu – prostitucije – uvijek bilo u svim društvima i kod svih naroda kroz povijest, ipak je svako društvo uvijek propisivalo neke zakone kojima je htjelo spolnost staviti u okvire normale kako ne bi njezina kriva upotreba štetila samom društvu. I dan-danas država (opravdano!) propisuje neke zakone koji uređuju spolni život.

Naime, seksualnost se ne tiče samo dvoje ljudi, kako su to mladi (a i mnogi drugi) spremni pomisliti, nego se tiče i samog pojedinca, obitelji, Crkve, društva, štoviše države, pa čak i cijelog čovječanstva.

Poimanje seksualnosti u odnosu na samu osobu

Seksualnost, kao stvarnost koja se tiče pojedninca, obuhvaća cijelu ljudsku osobu. Upravo se po spolnosti razlikuju muškarac i žena, i to ne samo u fizičkom, nego i u psihološkom i duhovnom smislu. S obzirom na to, možemo razlikovati tjelesnu, osjećajnu i duhovnu seksualnost.

Ponajprije, muškarac i žena su po svojoj spolnoj konstituciji, a po Božjem određenju, različiti, a istovremeno i usmjereni jedno na drugo, s tim da takva usmjerenost označava otvorenost prema rađanju djece. Drugim riječima, muškarac ima muške spolne organe, a žena ženske, koji su po sebi usmjereni na začeće djeteta. To je tzv. tjelesna seksualnost.
No, seksualnost je usko vezana i uz osjećaje, odnosno u normalnim okolnostima muškarac se zaljubljuje u ženu, a žena u muškarca, ali ne u svaku ženu i svakog muškarca, nego u one prema kojima osjeća privlačnost. To je tzv. osjećajna seksualnost.
Da bi seksualnost obuhvatila cijelu osobu nisu dovoljne samo tjelesna i osjećajna seksualnost, nego je nužna i tzv. duhovna seksualnost, tj. takva koja se tiče biti osobe, koja je usmjerena potpunom (ne samo tjelesnom ili strastvenom) predanju jedno drugom (gdje je osoba, biblijski rečeno, spremna s drugim postati jedno tijelo i jedan duh).

One osobe kod kojih se zdravo razviju sva tri vida seksualnosti mogu prihvatiti sebe u svojoj muškosti, odnosno ženstvenosti. Naprotiv, one kod kojih dolazi (a najčešće se to zbiva u djetinjstvu i ranoj mladosti) do neuravnoteženog spolnog razvoja, obično postaju seksualno opterećeni i nerijetko manje ili više, na tom području, neostvareni.

Poimanje seksualnosti u odnosu na drugu osobu

Onaj tko sebe prihvaća u svojoj spolnosti sposoban je prihvatiti i drugog. Seksualnost stoga nije usmjerena samo na pojedinca, nego se bitno tiče i druge osobe. Već sama činjenica da je Bog stvorio i muškarca i ženu, s različitim tjelesnim obilježjima i s emocionalnom usmjerenošću jedno na drugo, pokazuje da svatko tko želi biti odgovoran prema drugoj osobi, a to bi trebali htjeti svi, mora voditi računa o dostojanstvu i čistoći svoje spolnosti.

Naime, ima li npr. muž (ili žena) pravo nevjerom gaziti po bračnoj svetosti do koje drži žena (muž)? Ili kakva je moralna svijest mladića koji lukavo i bezobzirno navede djevojku koja ima izraženu moralnu svijest i veoma drži do djevičanstva da stupi s njim u spolne odnose, a onda ju ostavi? Bez sumnje, takav čin (nažalost, u praksi se to prečesto zbiva) osim što uništava djevojčin tjelesni integritet, okrnjuje i njezin i psihički i duhovni, štoviše koji put i dubokoreligiozni svijet.

Sve to, naime, pokazuje da se stupanje u spolne odnose ne bi smjelo zbivati na razini tjelesne seksualnosti, bez osjećaja i vrjednovanja druge osobe, niti na razini osjećajne seksualnosti, gdje se čini da je za spolni odnos dovoljna sama simpatija, nego je neophodno ostvariti razinu duhovne seksualnosti, kao znaka međusobnog potpunog prihvaćanja i sebedarja, čina u kojem cijelo svoje biće muškarac daruje ženi, a žena muškarcu.

Najizraženiji znak takve ljubavi je želja za djetetom. Drugim riječima, ako mladić i djevojka (pa čak i muž i žena) stupaju u spolne odnose a apsolutno isključuju začeće i rođenje djeteta, postavlja se pitanje postoji li među njima ljubav ili se oni samo međusobno, svjesno ili nesvjesno, zavaravaju. Vjerojatno među njima može postojati tek zaljubljenost, odnosno spolnost na razini osjećajnosti. Ljubav, pak, kojoj je cilj – svjestan i željen – rođenje djeteta, s punim se pravom može nazvati iskrena ljubav, a kao takva, budući da nije opterećena nikakvim dodatnim strahovima i ustručavanjima, ostvaruje se u braku, kao čvrstoj zajednici muža i žene. Samo bračni drugovi, svjesni takve vrijednosti, spremni prihvatiti vjernost dok ih smrt ne rastavi, oslobođeni od svih psiholoških i moralnih opterećenosti onih koji stupaju u spolne odnose a žele izbjeći začeće djeteta, mogu shvatiti što znači dati život, i to u ljubavi, svjesni kako im je Bog u tom trenutku darovao dio svoje stvarateljske moći.

Ipak, ni time nije iscrpljena sva dinamika seksualnosti. Seksualnost, naime, nije nešto privatnog karaktera dvoje ljudi, nego posjeduje i bitno društvene elemente.

Seksualnost u odnosu na društvo

Samo se vjenčanje zbiva u okviru društva, bračna zajednica je dio društva, također i obitelj koja nastaje… Čim se dijete rodi, postaje član ljudske zajednice, građanin kojeg će uskoro vezati prava i dužnosti društva.

Ukoliko je npr. neko dijete rođeno u izvanbračnoj vezi, unatoč činjenici da je naše društvo prema takvim situacijama vrlo tolerantno, ono je već u startu na određeni način obilježeno, a mnoge će zbog toga pratiti nelagoda kroz cijeli život. A uzrok tomu je obično jednostavan – krivo mišljenje njegovih roditelja da se vole! Ili još češće: običan seksualni naboj bez iskrenih emocija. Dakako da nije nemoguće da takva djeca izrastu u zdrave osobe, ali vjerojatno uz veće žrtve i poteškoće u odnosu na one koji su odrastali u sigurnoj i stabilnoj obitelji.

S druge strane, dijete koje osjeća da je rođeno iz ljubavi, koje je tijekom svog života okruženo ljubavlju roditelja i okoline, objektivno je u boljoj startnoj poziciji i ima više mogućnosti razviti se kao cjelovita osoba, kao i sam danas-sutra prenijeti svome potomstvu ono što je i sam primio od svojih roditelja. No, dakako, ni to ne mora biti nužno pravilo, ali je vjerojatnost ipak veća, i to bitno veća.

U tom smislu država ima pravo donijeti zakone o uređenju seksualnog života koji će suzbijati negativne utjecaje. Ona bi se posebno trebala brinuti o načinu predstavljanja stvarnosti spolnog života u sredstvima društvenog priopćivanja. Nažalost, u njima se gotovo redovito propagira slobodna ljubav, informira mlade o sredstvima sprječavanja začeća, o “normalnosti” pobačaja i umjetne oplodnje, a da se pri tome uopće ne spominju psihološke, duhovne, društvene, tjelesne i druge posljedice koje iz toga slijede.

Štoviše, danas je zapravo država ona koja prednjači u nametanju iskrivljenih vrijednosti i na području spolnosti, vidljivom prije svega u nametanju Zdravstvenog odgoja i rodne ideologije, pa bi bilo važno sagledati posljedice takve represije državnog aparata i poduzeti što se poduzeti može da se toga oslobodimo.

Danas je, čini se, još samo Crkva (ili točnije Crkve i vjerske zajednice, barem u većini) ona koja uzdiže svoj glas protiv iskorištavanja seksualnosti i zalaže se za njezin zdrav razvoj. Nažalost, njezine riječi, obezvrjeđivane desetljećima kroz sredstva društvenog priopćivanja, slabo odjekuju u ušima mladih, pa i onih starijih. Ipak, možda je više nego i na jednom drugom životnom području čovjek pozvan živjeti odgovorno svoju seksualnost – zbog sebe, zbog druge osobe, zbog društva, na kraju krajeva zbog Boga, koji nam je dao mogućnost da i sami stvaramo, ali odgovorno, u ljubavi.

Autorica: mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Preuzeto: vjeraidjela.com