Družbu Kćeri Božje ljubavi osnovala je Franziska Lechner 21. studenog 1868., u Beču. Prema Franziskinoj želji članice Družbe trebaju biti službenice i oruđe neizmjerne Božje ljubavi. Za svoju novoosnovanu Družbu Franziska je uzela Pravilo sv. Augustina, a sama je sastavila Konstitucije. Svrha Družbe bila je pružiti siromašnim djevojkama i kućnim pomoćnicama dom, odgoj i obrazovanje. Osim toga, Majka Franziska je otvarala sirotišta, internate i škole za siromašnu djecu.

Majka Franziska Lechner

M. Franziske Lechner Franziska Lechner rođena je 1. siječnja 1833., u Edlingu kod Wasserburga, u Bavarskoj, od oca Franje Ksavera i majke Marije. Njezini su roditelji imali seoski posjed, a bavili su se i prijevozom. Dok je pohađala mjesnu osnovnu školu mnogi su zapazili Franziskine sposobnosti: izuzetno pamćenje, osobitu revnost i želju za znanjem. Bila je srdačna i neposredna u ophođenju, pristupačna i razgovorljiva. Često je znala nakon nastave ili nedjeljne mise okupiti djecu na igru i zabavu, ali i na pouku. Od najranijih dana gajila je posebnu ljubav prema raspetome Gospodinu. Neizmjernu Božju ljubav otkrivala je i spoznavala pred velikim križem u roditeljskoj kući pred kojim se svake večeri zaustavljala u molitvi. Željela je nasljedovati tu Raspetu ljubav i učiniti je vidljivom vršeći djela ljubavi prema ljudima.

Godine 1849. odlazi u München i ulazi u samostan kod Siromašnih školskih sestara naše Gospe kod kojih ostaje do 1861. Tu je primila naobrazbu za učiteljicu ručnoga rada. Nadala se da će postignutim znanjem moći učiniti mnogo dobra. No nakon nekog vremena shvaća da to nije njezin pravi put. Od jeseni 1864. do jeseni 1865. radi u Zavodu za gluhonijeme u Münchenu gdje upoznaje svećenika Johanna Fidela de Pozza koji je upoznaje sa svojim socijalno-karitativnim idejama. On je namjeravao osnovati zavod te omogućiti djevojkama iz brdovitih naselja da steknu naobrazbu i dobiju potrebni odgoj koji bi im omogućavao lakše snalaženje u društvu. U njegovu zavodu prvenstvo bi imale siromašne djevojke. De Pozzo je o svemu ovom razgovarao s Franziskom te ju oduševio za svoj pothvat. Postaje njegova prva suradnica i suosnivateljica. Nju je osobito privukao naziv Dobrotvorno društvo Božje ljubavi. Prihvaća de Pozzov poziv i odlazi u Ilanz u Švicarsku. Od 1865. do 1867. blisko surađuje s de Pozzom. Ubrzo se oko početne socijalno-karitativne djelatnosti počinju okupljati djevojke koje su svoj život željele posvetiti ovoj djelatnosti. Vremenom se od njih oblikuje redovnička zajednica kojoj Franziska postaje prva poglavarica, a de Pozzo daje smjernice za način života i dnevni red. No postupno dolazi do razlaza u zajedničkom radu jer Franziska često nije mogla slijediti de Pozzove upute i zahtjeve. U jesen 1867. napušta De Pozzov Institut. Nakon kratkog vremena opet se nalazi na početku. Sada je obogaćena suradnjom s De Pozzom koja, iako nije bila duga, bila je plodonosna za Franziskino kasnije djelovanje.

U danima kušnje i tjeskobe, ali i istinskoga traganja i odgovaranja na Božji poziv, Franziska svoj život predaje Božjem vodstvu. Dugo je tražila svoj životni put dok ga nije pronašla i ostvarila u duhu dara koji je Bog upisao u njezino srce. Željela je konkretnim djelovanjem njegovu ljubav učiniti vidljivom u svijetu pomažući potrebitima. Dobro je poznavala nevolje i probleme svoga vremena u zamahu industrijalizacije te s njom povezana društveno-ekonomska previranja u Europi koja su osobito pogađala i ugrožavala siromašne i neuke, one s ruba društva. U tom razdoblju mnoge djevojke dolaze sa sela u grad u želji da se zaposle kao radnice ili kućne pomoćnice. No te djevojke nisu bile jedini socijalni problem velegrada: bilo je tu sirotinje, zaboravljene i napuštene, toliko zapuštene djece za koju se nitko nije brinuo jer su roditelji morali teško raditi da bi preživjeli. Uvidjevši ove potrebe tražila je načine kako bi pružila pomoć. Došla je u kontakt s nekom gospodom i svećenikom koji su je podržali u nakani karitativnog pomaganja potrebnima u Beču. Beču je nedostajala ustanova kakvu je ona zamišljala. Po karizmi primljenoj od Boga, postaje joj jasno da je njezin poziv i poslanje prihvaćati te djevojke i biti im na pomoć u svim njihovim duševnim i tjelesnim potrebama.

Prepoznavši poticaj Božje milosti 25. listopada 1868. dolazi u carski grad Beč. U ovome gradu susretale su se suprotnosti ljudskih svakodnevnica: bijeda i obilje, sigurnost i nesigurnost, blagostanje i oskudijevanje. Na blagdan Marijina prikazanja u hramu, 21. studenoga 1868. primila je odobrenje za osnivanje Družbe i za tu svrhu dopušteno joj je prikupljanje milodara. Sama, bez suradnica i sredstava slavila je Boga za milost osnivanja Družbe kojoj je dala ime Kćeri Božje ljubavi, a za geslo je odabrala: Sve za Boga, za siromahe i za našu Družbu. U životu je provodila načelo koje je i svojim duhovnim kćerima ostavila za zadaću: Činiti dobro, darivati radost, usrećivati i voditi u nebo.

U Beču je Franziska započela socijalno-karitativno i odgojno-obrazovno djelovanje kojim je željela unijeti duhovnu svježinu u Crkvu i svijet. Ubrzo su se oko nje počele okupljati djevojke s istim težnjama i tako dobiva prve suradnice. Poduzela je mnoga osnivanja odgojno-obrazovnih zavoda u granicama Austro-Ugarske Monarhije s ciljem da zapostavljenom sloju društva pokaže Božju ljubav. Osnivala je škole, zavode, ekonomije, internate, samostane. Nit vodilja njezina djelovanja bila je: Činiti Božju ljubav vidljivom u svijetu. Često se trebala suočavati sa različitim preprekama i problemima, a istovremeno i odgovoriti na poticaje Božjega nadahnuća i potrebe društva u kojem je živjela.

Utemeljiteljica Družbe M. Franziska Lechner preminula je 14. travnja 1894. u Breitenfurtu kraj Beča. U Beču je 21. studenoga 2005. otvoren dijecezanski proces za njezno proglašenje blaženom. Tim činom dobila je naziv službenica Božja M. Franziska Lechner.

Majka Franziska se, poduzimajući uvijek nova osnivanja, neograničeno pouzdavala u Božju providnost, ali je također računala na potporu službene Crkve i Carske kuće. Svoje djelovanje započela je u carskome Beču gdje je podigla i kuću Maticu te su iz ovoga središta osnivani mnogi samostani, zavodi i internati diljem cijele Monarhije. U kući Matici je Generalna uprava Družbe boravila sve do 1. prosinca 1968. kada se preselila u Grottaferratu kod Rima. Nakon 50 godina od osnutka Družba se našla u novonastaloj situaciji. Godine 1918. Austro-Ugarska Monarhija slomila se tijekom Prvoga svjetskog rata (1914.-1918.) i raspala na veći broj nacionalnih država. Mnogi samostani Družbe našli su se izvan granica Austrije te više nije bilo moguće upravljati svime iz Beča kao do sada. Zato se nakon dugih razgovora i premišljanja pristupilo osnivanju provincija kako bi se na taj način lakše upravljalo zajednicama te radi lakšeg odvijanja formacije, ali i djelovanja sestara u novonastalim zemljama. Dana 18. kolovoza 1919. osnovane su provincije u Češkoj, Mađarskoj, Jugoslaviji i Poljskoj. U svakoj provinciji izabrana su provincijalna vodstva koja je potvrdila s. M. Ignacija Egger, prva nasljednica naše Utemeljiteljice. Pred njom je bila teška zadaća: održati u novonastalim prilikama jedinstvo duha i ciljeva koje je za Družbu zacrtala Utemeljiteljica.

Majka Ignacija Egger poslala je u listopadu 1913. iz Budimpešte u Sjevernu Ameriku dvije sestre, a 1926. na sjevernoameričkom tlu pridružuju im se i hrvatske sestre. Godine 1914. sestre su iz Beča otišle u Englesku, a 1920. prve Kćeri Božje ljubavi odlaze u Južnu Ameriku, u Brazil, gdje je na jugu zemlje u njemačkoj iseljeničkoj koloniji osnovana prva zajednica. Nekoliko godina kasnije 1926. Družba svoje djelovanje širi u tropskome predjelu sjeveroistočnog Brazila te su kasnije na tom području osnovane dvije provincije: Sjeverni i Južni Brazil. Družba se i danas širi. U novije vrijeme otvorene su misijske postaje u Boliviji i Ekvadoru (1992.), Ugandi (1998.), Ukrajini (2004.) i Argentini (2012.). Kćeri Božje ljubavi pozvane su od Oca, posvećene od Duha Svetoga i poslane od Sina da nasljeduju na radikalniji način Krista i tako sudjeluju u njegovu poslanju ljubavi. Međusobna ljubav triju božanskih osoba izvor je i uzor naše međusobne ljubavi te temelj našeg zajedništva. Savršenu ljubav koja vlada između Oca, Sina i Duha Svetoga nastojimo učiniti vidljivom u svijetu na taj način što same tvorimo zajednice u kojima vlada ljubav. Mi, Kćeri Božje ljubavi svojim životom i djelovanjem želimo ljudima svjedočiti blagu i nježnu ljubav Boga Oca, otkupiteljsku snagu i ljubav Boga Sina te radost i nadu Duha Svetoga. Od samih početaka Družbe Utemeljiteljica je na sestre često zazivala blagoslov trojedinoga Boga: “Neka vas blagoslovi svemogući Bog Otac blagoslovom, kojim je sva stvorenja u stvaranju blagoslovio. Neka vas blagoslovi Isus Krist, sin svemožnoga Boga, blagoslovom koji je on dao svijetu za vrijeme svog uzašašća i po svojoj ruci proširio na cijelo čovječanstvo. Neka vas blagoslovi Bog Duh Sveti blagoslovom kojim je on blaženu Majku Božju i cijelo kršćanstvo blagoslovio. Blagoslov Svevišnjega neka počiva nad vama – neka vas prati na svim vašim putevima i neka vas dovede u vječni život. Amen.”

Majka Franziska zagledana u Presveto Trojstvo željela je da njezine duhovne kćeri budu uvučene u trojstveni život na način da budu dobre Očeve kćeri, vjerne zaručnice Kristove i vrijedne suradnice Duha Svetoga. (Više na: http://www.kblj.hr).

Dolazak sestara Kćeri Božje ljubavi u naše krajeve i njihovo djelovanje

Sestre Kćeri Božje ljubavi, predvođene Utemeljiteljicom M. Franziskom Lechner, dolaze u Sarajevo 28. travnja 1882., na poziv sarajevskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera. Ondje otvaraju prostrano polje djelovanja. Odmah po dolasku sestre su započele s izgradnjom samostana, škola, internata… S puno ljubavi razvijale su svoje socijalno-karitativno djelovanje, skrb i zaštitu ostavljenih i zapuštenih. Služavke, najzapušteniji društveni sloj, bile su djeca njihove ljubavi, kako ističe u svom govoru nadbiskup dr. Ivan Šarić prigodom proslave 50. obljetnice Zavoda sv. Josipa u Sarajevu. Svoja djela ljubavi širile su sestre i po drugim mjestima Bosne i Hercegovine i Hrvatske sve do 1949. godine. Ta ljubav ih je vodila do kraja, do prolijevanja i zadnje kapi krvi, što su posvjedočile i naše Drinske mučenice. Po uzoru na svoga Zaručnika nisu se umarale činiti dobro, zato ih je okrunio krunom mučeništva, a nama ih podario kao uzor i zagovornice. Poslije II. svjetskog rata sestre Kćeri Božje ljubavi ostale su ne samo bez svojih škola, nego i bez vlastite imovine. Zahtjevi i potreba vremena u takvoj poslijeratnoj situaciji preusmjerili su djelatnosti sestara. Veoma važno područje djelovanja postao je župski apostolat gdje su sestre, živeći sa župskom zajednicom, svojim požrtvovnim, svestranim radom u župskom pastoralu, preko kateheze, vođenjem crkvenih zborova, okupljanjem djece i mladih, uređivanjem crkava, vođenjem župskih domaćinstava i drugih aktivnosti u župi, puno pridonosile odgoju u vjeri te u rješavanju raznih socijalnih problema. I u tim poratnim situacijama sestre su osnivale dječje vrtiće i na taj način pomagale obiteljima u čuvanju i odgoju njihove djece. Osobitu ljubav sestre posvećuju napuštenoj i nezbrinutoj djeci. Također rade sa starijim osobama po staračkim domovima te u bolnicama, pružajući tako svoju pomoć svima potrebitima. Dolaskom demokracije vjeronauk je ušao u škole pa sestre Kćeri Božje ljubavi, uz župske aktivnosti, sudjeluju i u školskom vjeronauku. Držeći se preporuke svoje Utemeljiteljice: “Činiti dobro, darivati radost, usrećivati i tako voditi u nebo“, sestre ove provincije djeluju u mnogim mjestima Bosne i Hercegovine, diljem čitave Hrvatske te na Kosovu i u Albaniji, a dvije sestre su misionarke u Ugand

Kćeri Božje ljubavi u Bosni i Hercegovini

Svoju prisutnost na tlu Bosne i Hercegovine sestre ostvaruju u najrazličitijim službama od svojih prvih početaka. Svoj rad su sestre započele 1882. u Sarajevu, gdje su došle iz Beča odakle ih je dopratila sama utemeljiteljica Majka Franziska Lechner. Iste godine grade Zavod sv. Josipa u kojemu je već početkom listopada započela s radom Osnovna škola, a uskoro i Ženska učiteljska škola (prva u BiH),Tečaj za odgojiteljice u dječjem zabavištu, Trgovinski tečaj i Ženska stručna škola. Mnogi građani Sarajeva i okolnih mjesta su u tom „Gradu na gori“ stjecali obrazovanje i odgoj. Dobar glas o radu ovih sestara brzo se širio Bosnom i Hercegovinom, te su brojni pozivi za njihov rad pristizali i iz drugih gradova. Tako je već 1883. osnovan Zavod Kraljice sv. krunice u Tuzli (dječje zabavište, Osnovna škola, Viša djevojačka škola, Ženska stručna škola), a onda 1884. samostan Emaus u Breškama (Osnovna škola), 1885. samostan Josipovac kraj Tuzle (ekonomija), 1893. Zavod sv. Augustina u Sarajevu (njemačko dječje zabavište, Osnovna škola, Viša djevojačka škola) -zadnji pothvat Majke Franziske u Bosni, 1907. samostan Antunovac na Ilidži (odmaralište),  1911. Marijin dom na Palama – prozvan „gostinjac siromaha“ odakle su odvedene Drinske mučenice 1941. (Osnovna škola), 1939. Zavod Presvetoga Trojstva u Novom Sarajevu (dječje zabavište, Osnovna škola, Strukovna škola), 1940. samostan Nazaret u Zavidovićima (dječje zabavište i Ženska stručna škola). Godine 1949. nastale su velike i duboke promjene u ovoj provinciji. Kao i svim drugim redovničkim zajednicama, komunistička vlast je i sestrama Kćeri Božje ljubavi oduzela sve škole, internate, poljoprivredna imanja i drugu imovinu, te im zabranila svako djelovanje na prosvjetnom planu. Provincijalna uprava je iz Sarajeva premještana u Zagreb gdje se i danas nalazi. Život i rad brojnih sestara u novom sustavu se odvijao na najrazličitije načine. Dozvolom crkvenih i redovničkih poglavara snalazile su se kako su znale i mogle. Neke su se zaposlile u državnoj službi, neke su se privremeno smjestile kod svoje rodbine, a neke su primljene pod krov nekih zajednica u Hrvatskoj. Svaku sestru pratila je posebna životna priča. Novo područje djelovanja na prostoru BiH postao je župski apostolat i rad u staračkim domovima i bolnicama, gdje su sestre, kao i u ostalim dijelovima diljem provincije, na najrazličitije načine ostvarivale poruku svoje Utemeljiteljice koju je utkala u ime Družbe – činiti Božju ljubav vidljivom, pomažući tako svima koji su pomoći potrebni. Devedesetih godina, s promjenom vlasti u bivšoj Jugoslaviji i osnivanjem novih država na području njihova djelovanja (BiH, Hrvatska i Kosovo), sestrama je omogućen ulazak i u škole te sudjelovanje u školskom vjeronauku. Godine 1994. sestrama je na korištenje vraćena zgrada Zavoda sv. Josipa u Sarajevu u kojoj je ponovno otvorena škola, danas Katolički školski centar “Sv. Josip”, pod vodstvom Vrhbosanske nadbiskupije. Godinu dana poslije, sestre su započele svoj prosvjetni rad i u Tuzli, gdje je 2001. na temeljima Zavoda Kraljice sv. krunice pod vodstvom Vrhbosanske nadbiskupije sagrađena nova zgrada KŠC-a . Radeći s mladima u ovim školama, sestre se s ljubavlju prisjećaju početnih koraka i velikih žrtava prvih sestara na ovome bosanskom tlu.

Danas na prostoru Bosne i Hercegovine djeluju 40 sestara i to:

  • u vjeronaučnoj i predmetnoj nastavi u osnovnim i srednjim školama
  • u župnim katehezama i drugim oblicima djelovanja u župi
  • u animiranju liturgije i vođenju crkvenih zborova
  • u internatima
  • u dječjim vrtićima
  • u bolnicama
  • uredu Misijske središnjice BiH
  • u radionicama liturgijskog ruha
  • u uređenju crkvenog prostora mnogih župnih crkava i sarajevske katedrale
  • u vođenju domaćinstava redovničke zajednice i župe

Mnoge sestre obnašaju istovremeno više dužnosti.
Ovoj zajednici sestara pripadaju i Službenice Božje Drinske mučenice koje su u II. svjetskom ratu ubijene braneći svoje dostojanstvo žene i čast  pripadnosti Bogu po svetim zavjetima, i s. Danka Jurčević koja je ubijena u zadnjem ratu. Po uzoru na svoga Zaručnika ove se sestre nisu umarale činiti dobro, zato ih je okrunio krunom mučeništva, a nama ih podario kao uzor i zagovornice. Uz ove sestre, koje su svojom krvlju posvjedočile pripadnost Bogu na ovom bosanskum tlu, mora se spomenuti i s. Luka Liengitz, vratarica Zavoda sv. Josipa, koju puk bosanski na temelju njenoga života prozva Svetom Lukom. Na njen grob na Betaniji i danas mnogi dolaze, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, i mole, pale svijeće i zahvaljuju. Potvrđuju to bezbrojne pisane ceduljice koje posjetitelji ostavljaju na njenom grobu. Ona je postala sinonim ljubavi bosanskog čovjeka prema časnim sestrama, koje su na ovom tlu tijekom povijesti ostavile svoj pečat ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Poslanje u svijet


Kao međunarodna redovnička Družba prisutne smo u 17 država širom svijeta.
Od svog osnutka 1868. godine u Austriji Družba se brzo proširila po svijetu, najprije u nekoliko država Europe a kasnije u Južnu i Sjevernu Ameriku. Poljska provincija otvorila je misiju u Boliviji 1992. godine a 1998. godine i u Ukrajini. Čim je Albanija nakon 40 godina oslobođena od komunizma, naša provincija Božje providnosti 1992. godine ustanovila je tamo misiju. U listopadu 1998. ustanovljena je međunarodna zajednica u Rushooki u Ugandi, slijedom poziva koji je odatle upućen za pomoć Božjem narodu na tom području. (Više na: http://www.redovnistvo.ba).

  • mucenice

BLAŽENE DRINSKE MUČENICE


Pet sestara mučenica družbe Kćeri Božje Ljubavi, Marija Jula Ivanišević, s. Marija Bernadeta Banja, s. Marija Krizina Bojanc, Marija Antonija i Marija Berchmana, u narodu poznatije kao „Drinske mučenice“ koje su četnici ubili “iz mržnje prema vjeri” između 15. i 23. prosinca 1941. u Goraždu u Bosni i Hercegovini, slave se 24. rujna kao suzaštitnice župe „Presvetog Trojstva“ na dan proglašenja blaženicama 2011. godine.

Život i mučeništvo

Na poziv prvog sarajevskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Majka Franziska Lechner, utemeljiteljica Družbe Kćeri Božje ljubavi, osnovane s prvotnom zadaćom da promiče odgoj i obrazovanje djece i mladeži, napose ženske, dovela je 1882. u Sarajevo svoje sestre. Već u jesen iste godine u Sarajevu je započela radom škola Zavoda svetog Josipa. Prisutnost i djelovanje Družbe u kratkom su se vremenu vrlo razgranali te su sestre o odgoju i školovanju brojne djece, bez obzira na njihovu vjeru i nacionalnost, osim u Sarajevu, skrbile i u Tuzli i u Breškama (kod Tuzle). Godine 1911. sestre su kupile kuću i okolnu crnogoričnu šumu na Palama, nedaleko od Sarajeva, s namjerom da ondje urede lječilište za bolesne sestre. Kuću su nazvale Marijin dom te uz njega sagradile kapelicu Majke Divne. Već 1912. i ondje su otvorile školu koju su, uz katoličku djecu, pohađala i pravoslavna i muslimanska djeca. Škola je djelovala do školske godine 1918./19. Nakon što je škola odlukom državnih vlasti ukinuta, sestre su nastavile s brigom oko bolesnih sestara, a u Srpskoj narodnoj školi na Palama preuzele vjeronauk za katoličku djecu. Bile su otvorene i za brojne potrebnike svih životnih dobi iz okolnih sela te za izletnike. Uzdržavale su se radom svojih ruku. Početkom Drugog svjetskog rata u ovom dijelu Europe, godine 1941., u to burno ratno vrijeme bremenito nesigurnošću i svakovrsnim nasiljem, u Marijinu domu na Palama živjele su s. M. Jula (Kata) Ivanišević, predstojnica samostana, s. M. Bernadeta (Terezija) Banja, s. M. Krizina (Josefa) Bojane, s. M. Antonija (Jožefa) Fabjan i s. M. Berchmana Johanna (Karoline Anna) Leidenix.

Marijin dom u plamenu

Ujutro 11. prosinca 1941. Pale i okolni kraj bili su prekriveni dubokim snijegom. Toga je jutra u neposrednoj blizini Marijina doma jedan četnik zamalo ustrijelio s. Antoniju. Oko Pala je od jutra, tijekom čitavog dana, odjekivala pucnjava. Oko četiri sata poslijepodne četnici su sa svih strana opkolili samostan. U to vrijeme u samostanu su bile s. Antonija, s. Berchmana, s. Bernadeta, s. Krizina i slovenski svećenik Franc Ksaver Meško koji je 1941. s mnogim drugim katoličkim svećenicima protjeran iz Slovenije te je ovdje našao privremeno boravište i službu. Dakle, u tom trenutku u samostanu su bile dvije Slovenke i jedan Slovenac, jedna Austrijanka i jedna Hrvatica mađarskog podrijetla – petoro katolika. Sestra Antonija, s. Bernadeta i s. Krizina, vidjevši što se događa, uspele su se do sobe svećenika Franca Ksavera Meska zatraživši ga da im brzo da odrješenje jer su slutile da bi ih četnici mogli ubiti. Sestra Jula je s Franjom Milišićem, samostanskim pomoćnikom, u vrijeme napada na samostan, bila u Palama zbog nabave brašna. Dok su se vraćali u samostan, s. Jula je u jednom trenutku shvatila što se događa te je Franju Milišića uputila da se nekamo skloni, a sama je pohitala svojim sestrama koje su bile u pogibelji te je na očigled iznenađenih četnika utrčala u samostan. Kad su četnici provalili u samostan, s uperenim su puškama prisilili sestre i svećenika da napuste samostan, ne dopustivši im ni da se odjenu prikladno za vanjsku hladnoću. Odveli su ih do neke obližnje gostionice. Vlasnici gostionice, bračni par pravoslavne vjere, hrabro su se, ali bezuspješno zauzeli za sestre.

Netom što su sestre i svećenik bili odvedeni, četnici su započeli pljačkati samostan. Za to vrijeme oko samostana su se skupili ljudi iz okolnih sela te su, nakon što su četnici iz samostana iznijeli što su htjeli, samostan do kraja opljačkali i iz njega iznijeli sve što je za njih imalo ikakvu vrijednost, uključujući i vrata i prozore. Nakon toga samostan je zapaljen te je gorio sve dok nije do kraja sagorio. U međuvremenu su četnici sestre i svećenika poveli iz gostionice kroz šumu. Bio je već dubok mrak kad su stigli do neke kuće u osami. Ondje su proveli noć. Tijekom noći četnici su u kuću doveli i skupinu katolkinja, mladih žena i djevojaka. Potom su ih sve zajedno poveli do četničkog zapovjedništva koje je bilo smješteno negdje u smjeru Carevih voda i prisilno ih smjestili u neke seoske kuće. Ondje se skupini mladih žena i djevojaka gubi svaki trag. Ujutro je započelo preslušavanje sestara i svećenika, koje je, uz kraći prekid, trajalo do poslijepodneva. Za vrijeme preslušavanja četnici su iznosili besmislene optužbe na račun sestara, vrijeđali ih, izrugivali im se i prijetili. Naposljetku je odlučeno da se sestre i svećenik odvedu u četničko zapovjedništvo u Sjetlini. Budući da s. Berchmana više nije mogla hodati, nju su povezli na saonicama sa zapregom. Nakon četiri sata hoda stigli su do nekog napuštenog muslimanskog sela u kojem su se zadržali tijekom noći. Četnici su ujutro odlučili da s. Berchmana, jer je bila posve onemoćala, ostane u tom selu. Ostale sestre i svećenika poveli su do Sjetline. Išli su pet sati i kasno poslijepodne stigli u četničko zapovjedništvo u Sjetlini. Ovdje su ih ponovno preslušavali, na istovjetan način kao i prethodnog dana. Svećenik Franc Ksaver Meško uspio je četnike uvjeriti da ga puste te su sestre Antonija, Bernadeta, Jula i Krizina ostale same. Odlučeno je da one proslijede do Goražda, do glavnog četničkog zapovjednika istočne Bosne. Budući da su sestre bile preiscrpljene da bi nastavile hodati, kratak dio puta – od Sjetline do Prače – prevezli su ih na zaprežnim kolima. Nakon noći provedene u selu Brdo Bare, kod Prače, pješice su nastavile preostali dio puta do Goražda. Petog dana puta, nakon – najvećim dijelom pješice – prijeđenih 65 kilometara, 15. prosinca poslijepodne, sestre su u pratnji četnika stigle u Goražde.

Isuse, spasi nas!

Po dolasku u Goražde, sestre Antoniju, Bernadetu, Julu i Krizinu četnici su odveli u vojarnu, gdje su ih grubo prihvatili i zatvorili u poveću prostoriju na drugom katu. Uvečer je skupina četnika nahrupila u prostoriju u koju su sestre bile zatvorene. Zatražili su od njih da se odreknu redovništva i ponudili im službu bolničarki uz uvjet da im se prethodno podaju. Sestre su to bez imalo razmišljanja odlučno odbile. Na pojačano četničko navaljivanje sestre su izrazile spremnost da im budu bolničarke, kuharice ili sluškinje, ali jasno otklanjajući svaku mogućnost da budu sredstvo njihove pohote jer je njima njihovo redovničko određenje, zavjet Bogu i vlastitoj duši, sveto. One su u tome prepoznavale ne samo svoje ljudsko dostojanstvo, nego i svoje poslanje, svoju odgovornost za Crkvu jednako i njihova i budućih vremena. Četnici su ih, prethodno im zaprijetivši da će ih, ne podaju li im se, zaklati, neko vrijeme ostavili same, očekujući da će se one slomiti i predomisliti. Kad su se vratili, bili su pripiti i nasilniji. Imali su potrebu ne samo zadovoljiti svoju požudu, nego i obeščastiti sestre i sve ono sveto u čemu su – u kome – one prepoznavale vrijednost svoga života, svoje službe. Budući da se sestre nisu predomislile, štoviše, još su odlučnije izražavale svoje protivljenje njihovim nečasnim i niskim namjerama, četnici su nasrnuli na njih. Udarali su ih i počeli s njih trgati odjeću. Sestre su im se svim silama opirale. No kad je uvidjela da će ih oni svojim tjelesnim snagama nadjačati, s. Jula je naglo otvorila prozor i pozvala sestre da je slijede. Uz vapaje: „Isuse, spasi nas!“, ona je kroz prozor skočila prva. Sestre su je spremno slijedile. Sestra Bernadeta je skočila zadnja. Budući da visina nije bila velika, pad su sve preživjele. Ostale su pod prozorima ošamućene od pada s visine i polomljenih udova. Sestra Bernadeta je bila najviše stradala i onesvijestila se uslijed udarca pri padu.

Isprva zapanjeni, a potom razbješnjeni, četnici su pojurili za njima. Zatekli su ih pred kućom te su svakoj od sestara zadali niz uboda noževima, a uz to im izmasakrirali i oskrnavili tijela. Potom su ih odvukli do obližnje obale Drine i ostavili da tamo leže. Neke su sestre, prema kazivanju svjedoka, tada još bile polužive. Sljedećeg dana grobar je, po četničkom nalogu, tijela, s kojih je u međuvremenu strgnuta sva odjeća, gurnuo u Drinu te ih je matica rijeke odnijela kao i tolike prije i poslije njih. Sestra Berchmana, kako se zbog dobi i iscrpljenosti nije mogla kretati, ostala je 13. prosinca u nekom selu između Carevih voda i Sjetline. Ondje je naišla na iskaze gostoljubivosti mjesnog stanovništva. Dana 23. prosinca dva su četnika došla po nju da je, kako su rekli, odvedu ostalim sestrama. Odvezli su je prema pračanskom mostu i tamo je ubili. Četnici su, nekoliko dana nakon toga, jednoj zarobljenoj djevojci dali odjeću s. Berchmane i naredili joj da od nje sašije četničku zastavu. Prema nekim svjedočanstvima, tijelo s. Berchmane našla je njemačka vojska te ga pokopala u sjetlinskoj šumi. Njezin grob, međutim, unatoč znatnom trudu, nikada nije nađen.

Prema gori Blaženstava

Živjele su tiho i skromno, radile su za Boga i siromahe, čineći svakome bez iznimke dobro – zapisano je na spomen-sličici sestara – s. Antonije, s. Berchmane, s. Bernadete, s. Jule i s. Krizine – tiskanoj vjerojatno 1942. u Sarajevu. Bolno je pitanje bi li njihova svetost bila prepoznata da nisu tako okrutno stradale? Da su samo živjele tiho i skromno, radile za Boga i siromahe, čineći svakome bez iznimke dobro…? „Živi, živi, jedino on te slavi…“ – klicao je svojedobno Izaija, a u svoje vrijeme Pavao u Poslanici Rimljanima poticao: „…smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu i Kristu Isusu!“ Njihove riječi zbore nam i danas. Ispituju i nas danas. Jer tko zna tko je živ, a tko mrtav? Tko ako ne Bog? On je svepodržavatelj života. Njegova je volja život. I da u svom životu budemo živi. S obje strane vječnosti. Da budemo živi u životu svakoga koga susrećemo, svakoga tko se na naše ime, na naš trag ikad namjeri. Život je čudo. A svetost njegova punina. Njegova neponovljiva punina. Da puna srca živimo svoju jedinstvenost, da puna srca prihvatimo i podržimo jedinstvenost onih koji su nam na bilo koji način darovani i povjereni, da se nikada ne odijelimo od Boga – ima li išta vrjednije od toga? Čudo svetosti udomljuje nas u našoj jedinstvenosti. I vodi neslućenim putovima. Tko se – i ne znajući, ponajčešće nedovoljno svjesno – odluči za svetost, odlučuje se živjeti volju Božju. Sve prihvaćati od Boga. Sve dijeliti s njim. I pritom ne pristajati ni na kakav izgovor, pogotovo ne na to da Bog i za što posluži kao izgovor. Čudo svetosti zahtjevno je čudo. Ono nam otkriva koliko su naši životi Božjom ljubavlju. Utkani jedni u druge. Otkriva nam da nas nema bez drugih. Bez drugih i drugačijih. Svetost je – zagledan u Boga i Božje – ne previdjeti čovjeka do sebe. Štoviše, još ga bolje uočiti. Srcem ga uočiti. Svetost je odazvati se zahtjevnosti trenutka, ali, jednako tako, i pristati na nevidljivost, ustrajati u postojanosti i kad je nitko ne opaža. Svetost je odgovornost za svoje vrijeme, ali i za neka buduća vremena, za neke neznane ljude. Naši životi i za njih trebaju ostaviti vrijedan trag. Ne ostave li, nismo ni živjeli. Sestre Antonija, Berchmana, Bernadeta, Jula i Krizina ostavile su svoj trag i u nevidljivosti i u uočenosti. I mi smo baštinici njihova mučeništva. Baštinici svetosti. Kao baštinicima – u svijetu bezumnog nasilja, bolne ispraznosti i zatiruće ravnodušnosti, u svijetu u kojem riječ dostojanstvo gubi svoje značenje i tako lišava čovjeka njegove osobnosti i odgovornosti – valja nam razumjeti da je svaka isključivost, svaki nemar za drugoga zlo. I da postoji samo jedan čovjeka dostojan odgovor: Život po Govoru na gori. Život po Govoru na gori u svako vrijeme. I u svako nevrijeme.

Iz knjige Postojane u vjernosti, Stjepan Lice, Zagreb, 2010.

Preuzeto sa www.bitno.net